Nešto mi se u zadnje vrijeme mota po glavi ova činjenica. I zaista mogu zaključiti da živimo u dualnoj stvarnosti. Pokušavam već dugi niz godina shvatiti kako isplivati u toj dualnosti kao pobjednik. Što znači biti pobjednik? To neka si svatko individualno sam za sebe odgovori, što za njega/nju znači pobjeda nad ovom stvarnošću. Koje su to dualnosti? Npr. muško/žensko, dobro/loše, pravedno/nepravedno, dan/noć, svjetlo/tama, lijevo/desno, zemlja/nebo, pakao/raj, duhovno/materijalno, ljubav/mržnja itd. Ovo su one jasno shvatljive dualnosti, no primjetite da su međusobno povezane i da se međusobno nadopunjuju. To znači da jedno ne isključuje drugo. Ono što bi mi trebali pri tom razlučiti jest da ih povezuje balans. Tako je i sa svakim momentom koji doživljavamo. Svaka odluka koju donesemo stavljena je prethodno u našim mislima na vagu. Što će prevagnuti, to je na nama. Ono što meni nekako ima smisla je da se baš u tom balansnom stanju događa mir, život i rast. Trebamo li se onda ponašati neutralno? Ne svaki put. Zašto? Ako ne izbalansiramo jedan ekstremni impuls na vrijeme, kad tad će prevagnuti i stvoriti još veći disbalans koji ćemo onda biti primorani izbalansirati, jer svaka krajnost istovremeno povlači i svoju suprotnost. Kako onda u tome plivati kao pobjednik? Balans prvo trebamo postići unutar sebe da bi znali balansirati impulse oko sebe. Znači li to da bi trebali izbjegavati osjećaje? Ne. Osjećaji su ti koji nam pokazuju pravi put. Problem je što u neznanju da postoji nešto još bolje, često zaglibimo na jednoj strani uvjereni da smo na pravom putu. Što je onda pravi put? Pravi put je onaj kada znaš obje strane i biraš ono bolje za sve, a pri tom ne isključuje nikoga pa ni tebe. A ako ne znaš to? Onda radiš disbalans sebi i drugima. Tako dolazi do ratova i svega zla na Zemlji.

Daš nekome ljubav,
a dobiješ nogu,
jer nisi kako bi oni tili da jesi
i onda plačeš i tuguješ
za tim što su uzeli,
a tebi oduzeli,
jer uzeli su dio tebe,
a to itekako boli
i mora to ponovo u tebi izrasti
da bi ti mogao/la opet cvasti.

Neki nažalost
više nikad ne procvatu,
a ne znaju
da mogu.

Živimo u svijetu gdje se muški nadmeću preko leđa žena. Rade to i neke žene preko slabijih muških, vjerojatno primorane braniti se od ovih prvih. Kad žena to radi onda je ona kao loša, a kad oni to rade onda su face. To nadmetanje je krivo i jadno. Ne znam kakva je to ideja snage i moći nadmetati se nad nekim slabijim. Kakva je to jakost? Kakva je to moć? To je kukavičluk na tisuću. Da li je to neka igra osvajanja? Prije bih rekla da je to bolest. Ako već toliko volite nadmetanje, nadmećite se između sebe, ostavite žene na miru. Ta žene su vas u utrobi 9 mjeseci nosile, ta žene su vas na svojim grudima hranile, ta žene su se o vama brinule dok ste bili krhki i nemoćni kao dijete. Nisu to vaši očevi, djedovi i prijatelji činili, a baš ste se na njih toliko ugledali i na njihovo primitivno razmišljanje o ženama. Sjetite se toga kad vam padne na um seksualno ih ili bilo kako iskoristiti ili poniziti. Sjetite se vaše majke, sestre, drage prijateljice. Zar bi vam bilo drago da im to netko radi? Sjetite se toga i kad posegnete za pornografijom. Razmislite što pri tom sebi, tj. od sebe činite. One to nisu od vas zaslužile. Umjesto da ih poštujete i volite, vi ih ponižavate i dozvoljavate da budu ponižene i pravite od njih budale i robinje. Sramota. Čast izuzetcima na koje se ovo ne odnosi. I onda se još ljutite ako vas napuste, ili ako vas ne vole. Volite li vi njih?

Noćas sam naletjela na par objava na fejsu o prokletstvu, što me je ispalilo do te mjere da sam napisala ovaj tekst i stavila u komentare dotičnih vjerskih grupa:

Prokletstvo ne postoji, jer Bog je ljubav i nikoga ne prisiljava na ništa, a upitno je tko je sastavio Bibliju takvu kakva je radi čega imamo iskrivljenu sliku Boga i radi čega otvaramo vrata kontroli, zastrašivanju i manipulaciji u dogovoru sa "Sotonom", koji je samo kušač, a zlo zapravo čine ljudi nesvjesni da imaju izbor. Kad ljudi previše zastrane, Bog dozvoli čistku čovječanstva ili dijela čovječanstva prirodnim ili nadnaravnim katastrofama. Ratovi, siromaštvo, bolesti, razno razne nesreće, moderno zarobljavanje na način da se iskorištava ljudska naivnost i neznanje, su u današnje vrijeme uglavnom ljudsko djelovanje. Bog radi na svakom pojedincu i čini to na pažljiv i dobronamjeran način pazeći da ne ubije u čovjeku volju za životom. Nekad nas stavlja u iskušenja i neugodne situacije, ali nikad na način da se ne možemo oporaviti. Čovjeku nije dozvoljeno uplitati se u tuđi život iz vjerskih ili inih uvjerenja, dozvoljeno mu je pomagati ako može, ali nipošto odmagati, i to bez ikakve prisile. Zlo se ne širi nit riječima nit mislima, ali ima ljudi koji to koriste iz nekih svojih interesa svjesno čineći drugome zlo, misleći da su time zaobišli Boga, ali nisu, jer On sve vidi i sve zna i pitanje je samo vremena kada će se odlučiti da ih suoči s Njime u ovom ili onom životu. Također, želeći nekome zlo iz čiste zlobe ili mržnje, ničim izazvani, činimo sebi zlo na način da se manifestira u obliku bolesti ili ozljedom iz nepažnje u nekom periodu života ako se prethodno ne pokajemo. Opet pak, ako izgovorimo ili želimo zlo iz ljutnje, a ne iz mržnje, a to znate samo On i vi, neće imati efekta i ako se tad dogodi, možete biti 100% sigurni da je u pitanju ljudsko djelovanje.

Nakon toga sam još malo zujala po fejsu i po nekim objavama mi se dalo do znanja da on/On dolazi ubiti svoje neprijatelje. Zanemarila sam to naravno i otišla spavati. Pred zoru, mačak je skočio na moj krevet i probudio me, ptice su se vani nešto uskomešale, pogledala sam kroz prozor i ugledala gavrana na mom prozoru. U tom trenutku, ispalila sam, iz samo meni znanog bunta, u mislima kako ne vjerujem u podjele životinja na čiste i nečiste životinje i kako su za mene sve životinje iste i jednako su mi drage, jer mi se u zadnje vrijeme provukla misao da možda postoje takve podjele, te da su neke u službi Sotone, počeo je napad. Srce je lupalo sto na sat, imala sam dojam da će uslijediti infarkt, cijelo tijelo se uznemirilo u nekakvom strahu, u mislima sam počela vikati da ja nisam sotonistica i da ne pripadam Sotoni i da znam da to nije On došao po mene, jer je On ljubav i to ne radi na takav način i da mene ne može prevariti, napad je odjednom prestao. Srce se vratilo u normalu, tijelo je napustio strah. Shvatila sam da me je Sotona došao ubiti i to je već drugi njegov pokušaj. Legla sam nazad i nastavila spavati. Ujutro, kad se sunce već uzdiglo, lagano me probudio ugodan i neopisiv svjež miris koji sam prepoznala od prije, jer me je i prije posjećivao. Znala sam da je to On. Nisam ga mogla vidjeti, nit čuti, mogla sam samo osjetiti Njegovu nježnu prisutnost. Kroz monolog u mislima, reakciju svog tijela i poneke flash vizije, pokušala sam odgonetnuti što mi želi reči, no zaključke, odluke i saznanje ću zadržati za sebe. To se tiče samo nas dvoje.

Prvi puta kad me je Sotona došao ubiti, bilo je isto pred zoru, u javi pred godinu, dvije. Svojom prisutnošću me je počeo gušiti, osjetila sam ogromnu tešku silu kojoj se ne mogu oduprijeti. Zazvala sam Isusa u pomoć i instant se pojavio, svjetlom obasjao sablasnu viziju u kojoj sam se u javi nalazila i teret koji me je pritiskao i gušio je nestao. Večer prije, dao mi je naslutiti da je smrt jedino rješenje (znao je da nisam bila sigurna s kim imam posla), jer je očito da nikad neću biti njegova, s tim da me je prethodno danima obmanjivao da sam ja njegova ljubav i obasipao ljubavnim pjesmama i da ne može bez mene i da bi sve učinio za mene, a prije toga me je tlačio nekakvim seksualnim insinuacijama preko medija i društvenih mreža, od čega sam se obranila, vjerujem uz Isusovu pomoć, shvativši da Bog od nas neće nikada tražiti nešto nemoralno i takve insinuacije su prestale. Uvrnuto da ne može biti uvrnutije. Razum mi nalaže, da je takvo što zabranjeno od Boga i da me Sotona testira neću li sebi dozvoliti toliko se umisliti i dati mu razloga da mi zarobi dušu. A samim time što me oblijeće i pokušava ubiti mi je naznaka da nešto dobro radim.

Imamo posla s vrlo jakim duhovnim neprijateljem, a vi nemojte vjerovati.

Sinoć sam naletjela na jedan novi blog. Post je bio pod nazivom "Duboko osjećati". U njemu je bio predivan video u kojem se govori o ljepoti i značenju prirode za nas ljude. Danas za taj blog mi piše da je uklonjen. Zanimljivo, zar ne!?! Još vidim poveznicu na taj blog u Fresh listi, a Vi? Što mislite zašto je nestao?

"The Lord is not slow to fulfill his promise as some count slowness, but is patient toward you, not wishing that any should perish, but that all should reach repentance." (2 Peter 3:9)

Prijevod:
Gospodin ne kasni ispuniti svoje obećanje, kako neki smatraju sporošću, nego je strpljiv prema vama, ne želeći da itko propadne, nego da svi dođu do pokajanja. (Druga Petrova Poslanica 3:9)

Što znači doći do pokajanja? Doći do saznanja da smo bili u krivu kada smo ga negirali.

Ponukana Klaatu-ovim postom, došla sam do zaključka da je najveći grijeh čovječanstva "acedia" iliti indiferentnost, tj. uspavanost duha, nemar i nebriga za drugoga. To je dovelo do toga da više brinemo za sigurnost i komfor nego za dobrobit drugoga, osobito onih nemoćnih i bez glasa. To je otvorilo vrata zlu koje nas manipulira, prema sebi formira, a mi prihvaćamo sve što nam servira, samo da nas ne dira. To je dovelo do toga da se nesmetano otima, da se ugnjetavaju i iskorištavaju slabiji, potlačuju nevini. To je dovelo do toga da živimo iskrivljenu stvarnost koju gledamo kroz ružičaste naočale imajući o sebi pri tom visoko mišljenje. Prodali smo ljudskost za nove cipele. Napravili smo od sebe duhovne spodobe koje znaju cijenu svemu, a vrijednost ničemu. Vodimo se sretnom formulom za život bez stresa, glavno nam je da se ne moramo odreći mesa. Jer rekli su nam da je meso zdravo. Puno toga su nam rekli, a mi im slijepo vjerujemo, ne znajući da nas vuku za sobom u provaliju.

Prijevod:
Bez obzira na kvalitetu znanja koju dajemo našoj djeci, od vitalne je važnosti da u to uključimo i elemente ljubavi i suosjećanja, jer ništa ne garantira da će samo znanje zaista biti korisno čovječanstvu.

Naša primarna svrha u ovom životu jest pomagati drugima. I ako im već ne možeš pomoći, barem ih nemoj ozlijediti.

Polako i strpljivo ruši naše zablude do mjere do koje mu mi sami dozvolimo.

Prva lekcija koju me je naučio bila je: Ne osuđuj nikoga.